JAVNE CISTERNE I BUNARI

U bezvodnim područjima velebitskog krša za piće se stoljećima koristila prikupljena kišnica. Mnoga kućanstva nisu imala vlastite bunare i cisterne jer je njihova izgradnja bila skupa. Zbog toga su se u naseljima gradili javni bunari i cisterne (gusterne) veće zapremine koje su koristili svi mještani. Voda iz cisterni koristila se za piće, a voda iz bunara za pranje i napajanje blaga. Cisterne su stajale u podnožju prirodne slivne plohe, a bunari su se kopali ondje gdje se voda sama sakupljala zahvaljujući slabije propusnoj podlozi i obliku terena.

Iznad seoske cisterne uredila se zakošena nakapna površina za sabiranje kišnice. U ranijim vremenima oblagala se glatkim kamenim pločama, dok se kasnije izrađivala od betona. Njena veličina određivala se prema broju stanovnika i prosječnoj godišnjoj količini oborina, a radi zaštite od zagađenja bila je ograđena visokim zidom. S nakapne površine voda se procjeđivala u vodospremnik kroz filter od pijeska i šljunka. Vodospreme su se rijetko praznile i čistile, a voda se u njima najčešće mijenjala jedino dotjecanjem nove kišnice.

Voda se vadila kroz grlo ili krunu cisterne. Taj je otvor ponekad isklesan iz jednog komada kamena, a ponekad je zidan od velikih klesanaca. Nad njim je bio kolotur s kojega je na lancu ili užetu visilo metalno vjedro (cigalj).

Prije izgradnje seoske cisterne mještani su koristili vodu iz javnih bunara. Dva takva bunara su na kraju ulice koja se po njima zove Put bunara, dok se treći nalazi u ulici Petra Zoranića u Krasnoj uvali. Obzidani su kamenom, a voda se u njima nakuplja prirodnim putem.

Zalaganjem don Ante Adžije, Starigrad- Paklenica dobio je dvadesetih godina prošlog stoljeća mjesni vodovod, prvi na podvelebitskom području. Njegovom izgradnjom cisterne i bunari izgubili su na važnosti pa više nitko nije brinuo o njihovu održavanju. Opskrbu vodom preuzele su špine, javne slavine. Jedna od njih nalazi se u zaseoku Marasovići u Starigradu, a njezina hladna voda još uvijek je dobrodošlo osvježenje planinarima koji se vraćaju iz Velike Paklenice.

U etno kući Marasović, u zaselku Marasovići pred ulazom u Nacionalni park Paklenica, izloženo je burilo, drvena posuda u kojoj su žene na leđima donosile vodu iz cisterni ili snijeg iz planine. U blizini je obnovljen stari mlin u kojem su Podgorci mljeli pšenicu i kukuruz, Sedam takovih mlinova bilo je sagrađeno početkom 19. stoljeća uz povremene potoke u Velikoj i Maloj Paklenici.

SEOSKA CISTERNA U STARIGRADU-PAKLENICI

• sagrađena je u 19. stoljeću, za austrougarske vladavine
• sagrađena je u skromnom neoklasicističkom stilu, jednostavnih je obrisa i bez ukrasa
• uz cisternu je kamenica za pranje rublja i pojilo za napajanje blaga
• nakapna površina: 300 m²
• zapremina vodospremnika: 80 m³